Donosimo fragmente o Velikom štrajku u Bosni i Hercegovini 1906. godine, a koji je počeo u Sarajevu prvomajskom proslavom i pucnjima u radnike. Ubrzo se proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Iako privremeno ugušen štrajk je donio određene rezultate i neznatno poboljšanje uslova rada.

Međunarodni praznik rada proslavljao se u Sarajevu do tada nekoliko puta usprkos teroru crno-žute monarhije. Ali proslava 1. maja 1906. imala je posebno značenje. Poslije nje otpočeo je prvi generalni štrajk u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Pripreme za proslavu počele su već ranije. Izabran je i poseban odbor. Krijući se od policajaca on se ipak sastajao i dogovarao o tome, kako da se ovaj praznik proslavi što ljepše i svečanije. Ali ipak se saznalo za odbor. Dan prije proslave sve njegove članove pozvao je lično barun Benko, poglavar Bečko-Bosanske vlade u Sarajevu i zaprijetio im da moraju odustati od proslave. Zahtijevao je da svi radnici dođu na posao i da se Prvi maj ne smije ni po čemu razlikovati od svakog drugog radnog dana. Proslava je, međutim, održana usprkos prijetnji i zabrani.

Ujutro toga dana radnici su svečano obučeni i veseli izašli na ulice. Grupirali su se bez obzira što je sakupljanje na ulicama bilo zabranjeno. U početku je izgledalo sve mirno i normalno, ali svi su osjećali da će se toga dana nešto dogoditi. I zaista, nije trebalo dugo čekati. Policija je počela intervenirati. No, uzalud, odlučnost radnika da proslave praznik rada, nije se mogla spriječiti. Čim su rastjerali koju grupu, odmah se na drugom mjestu stvorila druga. Odbor za proslavu sastao se toga dana u kavani “K slavenskoj lipi”. Ubrzo se pronijela njegova odluka među radnicima: popodne svi na zbor u Lukavcu. Kolone i kolone radnika i ostalih građana s pjesmom su hrlili prema Lukavcu. Usput se klicalo danu međunarodne solidarnosti i slobodi. Zalepršala je i crvena zastava. Za zbor je saznala i policija i zajedno s narodom pošao je tamo veliki broj preobučenih policajaca.

Poslije prvomajske proslave radnici Tvornice duhana i ciglarski radnici produžili su štrajk koji su djelomično počeli već krajem aprila. Nekoliko štrajkbrehera pošlo je ipak u Tvornicu duhana na rad. Ostali su ih spriječili u tome. Pred tvornicom je došlo do gužve u koju se umiješala i policija. To je samo povećalo uzbuđenje i revolt radnika. Policija je zatvorila dvije radnice i tri radnika i to je još više uznemirilo cijeli grad. Radnici nisu htjeli da prepuste nemilosti vlasti svoje zatvorene drugove. Popodne su svi štrajkaši organizirano došli pred zatvor i demonstrirajući tražili da njihovi drugovi budu pušteni na slobodu. Bijesan na radnike, policijski komesar počeo je da viče sa balkona: “Marš kućama”. – Marš vi u Austriju! – odgovorili su mu radnici. Ponovo je došla policija da rastjera radnike, ali joj to nije uspjelo. Pozvali su i vatrogasce, ali i to je bilo uzalud. Iako mokre i promrzle od hladnoće, radnice Tvornice duhana nisu se pomakle s mjesta. Revoltirani ciglarski radnici naletjeli su na vatrogasce i rasjekli noževima šmrkove. Nastala je još veća gužva. Policajci su dobivali pojačanje. U jednom trenutku oni su svi sa isukanim sabljama jurnuli na masu. U tom momentu zgradu Vijećnice zasula je kiša kamenja. Ogorčeni radnici uzvraćali su punom mjerom. Policiji je u pomoć došla i žandarmerija, ali u isto vrijeme i pomoć štrajkašima. Dolazile su nove i nove grupe građana, naročito omladinaca. Masa je nadirala prema zatvoru i zgradi općine potiskujući sve više policajce i žandare.

Odjednom, po komandi, žandari su ispalili plotun u narod. Nastala je vriska i jauk. Bilo je nekoliko mrtvih i ranjenih. Razbješnjela policija iskoristila je prvo zaprepaštenje i rastjerala narod. Kao odgovor na ovaj zločin Bečko-Bosanske vlade i policije te večeri proglašen je generalni štrajk.