Da bi manifest uspio, mora se obraćati našim srcima poput pjesme, a u isto vrijeme zaraziti um slikama i svježim idejama. Mora otvoriti naše oči kako bi vidjeli prave uzorke zbunjujućih, uznemirujućih, uzbudljivih promjena koje se javljaju oko nas. Mora učiniti da se osjećamo beznadežno neadekvatnim jer nismo sami prepoznali te istine i mora podići zavjesu sa uznemirujuće spoznaje da se ponašamo kao saučesnici koji ponovno proživljavaju mrtvu prošlost. I na kraju, manifest mora imati moć Beethovenove simfonije koja nas poziva da postanemo agenti budućnosti koji će okončati nepotrebnu masovnu patnju naroda i koji će inspirisati čovječanstvo da ostvari potencijal istinske slobode.
Nijedan manifest nije uspio sve to učiniti do onog objavljenog u februaru 1848. godine. Autori Komunističkog manifesta su bila dvojica mladih Nijemaca: 29-godišnji filozof i hedonista Karl Marx i Friedrich Engels, 28-godišnji nasljednik iz bogate porodice.
Kao djelo političke literature, manifest je zaista bez premca. Najpoznatiji citati iz manifesta, uključujući i prvu rečenicu (“Bauk kruži Evropom, bauk komunizma”) imaju šekspirijsku kvalitetu. Poput Hamleta koji se suočava s duhom svog ubijenog oca, čitatelj se prisiljava upitati: “Trebam li se prilagoditi prevladavajućem poretku, trpeći hitce i strijele hirovite sudbine ili uzeti oružje protiv mora nevolja i opiranjem njih okončati i stvoriti novi svijet?”
Prihvatiti postojeće stanje ili se boriti?
Za Marxove i Engelsove neposredne čitatelje, ovo nije bila akademska dilema o kojoj se raspravljalo u evropskim salonima. Njihov manifest je bio poziv na akciju, a odazivanje na takav poziv je značilo progon, ili, u nekim slučajevima, dugotrajnu zatvorsku kaznu. Danas se mladi ljudi suočavaju sa sličnom dilemom: prilagoditi se utvrđenom poretku koji se raspada i koji se ne može popraviti ili se suprostaviti poretku i pretrpiti značajne udarce kako bi pronašli nove načine rada, saradnje i zajedničkog života? Iako su komunističke partije gotovo u cijelosti nestale sa političke scene, duh komunizma koji se nalazi iza manifesta je teško ušutkati.
Vidjeti izvan horizonta je ambicija svakog manifesta. No, uspjeti kao Marx i Engels u tačnom opisivanju doba koje će stići za stoljeće i pol u budućnosti, kao i analizirati proturječnosti i izbore s kojima se suočavamo danas, doista je zapanjujuće. Kasnih 1840-tih godina kapitalizam je tonuo. A ipak, Marx i Engels su analizirali stanje dublje i predvidjeli su naš globalni, finansijski, željezni kapitalizam upakovan u lijepo pakovanje. To je stvorenje koje je nastalo nakon 1991. godine, u istom trenutku kada je establišment proglašavao smrt marksizma i kraj jedne historije.
Naravno, o prediktivom neuspjehu Komunističkog manifesta već dugo se pretjeruje. Sjećam se kako su čak i ljevičarski ekonomisti početkom 1970-ih doveli u pitanje predviđanje iz manifesta kako će se kapital “ugnijezditi svugdje, naseliti se svugdje, uspostavljati veze posvuda”. Oslanjajući se na tužnu stvarnost onoga što se tada nazivalo zemljama trećeg svijeta, oni su tvrdili da je kapital izgubio svoju snagu mnogo prije nego se proširio izvan svojih ‘metropola’ u Evropi, Americi i Japanu.
Empirijski su bili upravu: europske, američke i japanske multinacionalne korporacije koje su djelovale na “periferijama” Afrike, Azije i Latinske Amerike su se ograničavale samo na izvlačenje kolonijalnih resursa i nisu uspjeli širiti kapitalizam tamo.
Međutim, manifest je bio upravu. Bio je neophodan pad Sovjetskog saveza i ulazak 2 milijarde kineskih i indijskih radnika na kapitalističko tržište kako bi se ostvarilo predviđanje iz Komunističkog manifesta. I zaista, da bi se kapital u potpunosti globalizovao bilo je neophodno da se prvo razore režimi koji su bili odani manifestu. Da li je historija ikada bila ironičnija?
“Sve što je čvrsto nestaje u zraku, sve što je sveto je oskrnavljeno”
Svako ko čita manifest danas će biti iznenađen otkrićem slike svijeta sličnog našem: svijeta koji se trese od straha zbog budućih tehnoloških inovacija. U vrijeme kada je manifest pisan, parna mašina je predstavljala najveću prijetnju rutinama feudalnog života. Seljaštvo je jednostavno ‘ubačeno u mašinu’ gdje su i upoznali novu klasu gospodara: vlasnike tvornica i trgovce koji su preuzeli kontrolu nad društvom. Danas, umjetna inteligencija i automatizacija predstavljaju prijetnje koje obećavaju da će “popraviti sve što nevalja”. “Stalno unapređivanje instrumenata proizvodnje preobražava sve društvene odnose dovodeći do stalne revolucije proizvodnje, neprekidnog poremećaja svih društvenih uvjeta, vječne neizvjesnosti i agitacije,” stoji u manifestu.
Međutim, za Marxa i Engelsa pomenute poremećaje treba slaviti jer djeluju kao katalizator konačnog poticaja čovječanstvu da se riješi preostalih ubjeđenja koja podupiru veliku razliku između onih koji posjeduju mašine, te onih koji ih dizajniraju i rade s njima. “Sve što je čvrsto nestaje u zraku, sve što je sveto je oskrnavljeno,” napisali su u manifestu o efektima tehnologije. “I čovjek je napokon primoran da se suoči sa stvarnošću, stvarnim životnim uvjetima i svojim odnosima s drugim ljudima.” Neumoljivo uništavajući naše predrasude i lažna uvjerenja, tehnološka promjena nas prisiljava da se suočimo s činjenicom koliko su patetični naši međusobni odnosi.
Srednja klasa osuđena na izumiranje
Danas se vrlo često raspravlja o lošim stranama globalizacije. I dok slave to što je globalizacija pomakla milijarde ljudi iz apsolutnog siromaštva do relativnog siromaštva, zapadni mediji, holivudske ličnosti, poduzetnici iz Silicijske doline, biskupi, pa čak i multimilijarderi žale zbog neželjenih posljedica globalizacije: nepodnošljive nejednakosti. neograničene pohlepe, klimatskih promjena i otmice naših parlamentarnih demokracija od strane bankara i izuzetno bogatih pojedinaca.
Ništa od toga ne bi trebalo iznenaditi čitatelja manifesta. “Društvo kao cjelina se sve više dijeli na dva velika neprijateljska logora, na dvije velike klase koje se izravno sukobe.” Kako se proizvodnja mehanizuje, a profitna marža vlasnika mašina postaje glavni motiv naše civilizacije, društvo se dijeli na dioničare koji ne rade i radnike koji ne posjeduju mašine. A što se tiče srednje klase, ona postaje kao dinosaur u sobi, osuđena na izumiranje.
Istodobno, ultra bogate počinje gristi savjest dok gledaju kako velika većina ostalih pada u radničko ropstvo. Marx i Engels su predvidjeli kako će vremenom ova nadmoćna manjina postati nepodobna da vlada tako polarizovanim društvom jer neće moći garantovati ‘robovima’ platu koja će im obezbijediti preživljavanje. Odvojeni od stvarnosti u svojim zajednicama, oni počinju osjećati anksioznost i postaju nesposobni uživati u bogatstvu. Neki od njih, koji su dovoljno pametni da shvate koji je njihov dugoročni interes, priznaju da je socijalna država najbolje rješenje i po njih. No, nažalost, manifest objašnjava kako je u njihovoj prirodi, kao socijalne klase, da štede i da će neumorno raditi kako bi izbjegli plaćanje poreza.
S brzim usponom napredne tehnologije približavamo se trenutku kada ćemo morati odlučiti kako se međusobno povezati na racionalan, civiliziran način. Više se ne možemo skrivati iza neizbježnosti rada i opresivnih društvenih normi koje rad zahtjeva. Manifest daje čitatelju iz 21. stoljeća priliku da vidi kroz ovaj nered i da prepozna šta treba učiniti, tako da većina može pobjeći iz nezadovoljstva u nove društvene sporazume u kojima je “slobodni razvoj pojedinca uvjet za slobodni razvoj društva”. Iako ne nudi smjernice kako doći do tog stadijuma, manifest ostaje izvor nade koji se ne smije odbaciti.
“Historija svih do sada postojećih društava je historija klasne borbe”
To što manifest ima istu moć da uzbudi, oduševi i posrami baš kao i 1848. godine je zbog toga što je klasna borba stara koliko i čovječanstvo. Marx i Engels sažali su to u 10 odvažnih riječi: “Historija svih do sada postojećih društava je historija klasne borbe.”
Od feudalnih aristokratija do industrijaliziranih carstava, motor povijesti uvijek je bio sukob između tehnologija koje se stalno mijenjaju i prevladavajućih klasnih uređenja. Svakim poremećajem tehnologije u društvu, sukob između nas mijenja oblik. Stare klase izumiru i na kraju ostaju samo dvije: klasa koja posjeduje sve i klasa koja ništa ne posjeduje: buržoazija i proletarijat.
Ovo je situacija u kojoj se nalazimo danas. Iako dugujemo kapitalizmu zbog smanjenja broja klasa na samo vlasnike sredstava i one koji to nisu, Marx i Engels žele da shvatimo kako kapitalizam nije dovoljno evoluirao da bi preživio tehnologije koje stvara. Naša je dužnost odvojiti stari pojam proizvodnih sredstava u privatnom vlasništvu i prisiliti na metamorfozu, koja se mora odnositi na društveno vlasništvo mašina, zemljišta i resursa. Sada, kada se nove tehnologije oslobađaju u društvima koja su vezana primitivnim ugovorom o radu, slijedi veleprodaja bijede. U nezaboravnim riječima manifesta: “Društvo koje je stvorilo tako divovsko sredstvo za proizvodnju i razmjenu je poput čarobnjaka koji više ne može kontrolirati moć nižeg svijeta kojeg je prizvao svojim čarolijama.”
Stare klase izumiru i na kraju ostaju samo dvije: klasa koja posjeduje sve i klasa koja ništa ne posjeduje: buržoazija i proletarijat
Čarobnjak će uvijek zamišljati kako će njegove aplikacije, tražilice, roboti i genetski modificirane sjemenke donijeti bogatstvo i sreću svima. No, kada se puste u društva podijeljeno na radnike koji rade za platu i vlasnike sredstava, pomenuta tehnološka čuda će gurnuti plaće i cijene na razinu koja stvara nisku dobit za većinu preduzeća. Istinsku korist će imati samo velike tehnološke i farmaceutske kompanije i korporacije koje imaju ogromnu političku i ekonomski moć nad nama. Ukoliko nastavimo poštovati ugovore o radu između poslodavca i zaposlenika, prava privatnih vlasništva će upravljati i usmjeravati kapital prema ciljevima koji nisu u interesu čovječanstva. Samo uklanjanjem privatnog vlasništva nad instrumentima masovne proizvodnje i zamjenom novim tipom zajedničkog vlasništva koji funkcionira u skladu s novim tehnologijama, smanjit ćemo nejednakost i pronaći kolektivnu sreću.
Prevela: Esma Klico