Postjugoslovenska „Deklaracija o jeziku“ izaziva nacionalizam i nacionaliste
Deklaracija, koja kaže da su hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski jezik varijacije jednog istog jezika je uznemirila desničare, a toplo je dočekana od naroda koji tim jezicima govori.
U pokušaju borbe protiv nacionalnih podjela u bivšoj Jugoslaviji, grupa nevladinih organizacija i lingvista iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije prezentovala je u Sarajevu „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“.
Složili su se da ljudi u četiri bivše jugoslovenske republike govore jedan policentrični jezik koji ima različite jezičke standarde u različitim zemljama (bivšim republikama).
„Mi, potpisnici ove deklaracije, vjerujemo da postojanje zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualna prava za iskazivanje pripadnosti različitim nacijama, regijama ili zemljama.“ – navodi se u deklaraciji.
Iako formalno postoje četiri različita jezika – bosanski, hrvatski, crnogorski i srpski – govornici ovih jezika se perfektno razumiju uprkos lingivstičkim varijacijama.
Neki lingvisti tvrde da veće razlike postoje između različitig varijanti njemačkog jezika u Austriji, Njemačkoj i Švajcarskoj i da su četiri državna jezika u bivšoj Jugoslaviji dijalekti, a ne odvojeni jezici.
„Nacionalizam se povećava čistunskim pristupom i predstavljanjem jezika u školama i medijima zbog toga što su ljudi, kada biraju riječi, prisiljeni da uz pojam „dobro“ vežu vlastitu naciju, a uz pojam „loše“ ostale nacije.“ – objašnjava hrvatska lingivstica Snježana Kordić, koja radi na izradi nacrta deklaracije.
Na nacrtu deklaracije je radilo 30 lingivsta iz sve četiri pomenute zemlje, kroz niz regionalnih konferencija u Beogradu, Sarajevu, Podgorici i Splitu.
Potpisana je od strane preko 200 lingivsta, pisaca, naučnika, aktivista i drugih javnih ličnosti iz cijele regije.
Nastala je kao inicijativa beogradske „Asocijacije Krokodil“, koja organizuje kulturne i književne događaje, i balkanskog ogranka „Njemačkog ForumZFD“, koji finansira mirovne projekte u regiji.
„Deklaracija ima obrazovnu ulogu zbog toga što objašnjava da je policentrični jezik normalna stvar u svijetu jer su i engleski, njemački, španski i mnogi drugi jezici takvi tipovi jezika“ – kaže Snježana Kordić, koja se našla na udaru konzervativnih lingvista u Hrvatskoj.
Ona kaže da pozivanje na zajednički jezik potencijalno može dovesti do kraja feonomena podjela škola u zavisnsti od jezika kojim učenici govore, a što se događa u pojedinim mjestima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To također može dovesti do kraja proizvodnje budućih generacija partijskih glasača.
Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski je u bivšoj Jugoslaviji, od 1954. godine bio službeni jezik u svim republikama.
Ipak, 1967. godine hrvatski intelektualci i lingvisti su potpisali „Deklaraciju o statusu i imenu Hrvatskog književnog jezika“, a koja je smatrana nacionalističkom provokacije.
Jezik je u devedesetim postao alat za očuvanje nacionalnog identiteta i kada je objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, konzervativni lingvisti su odbacili ideju.
Željko Jozić, direktor “Instituta za hrvatski jezik i lingvistiku”, rekao je Večernjem listu da je ovakva inicijativa nepotrebna.
“Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju doduše uopće nisam vidio, ali prema samome nazivu i onome što se o njoj može pročitati mogu reći da također ide u red nepotrebnih akcija koje ne mogu imati ozbiljnijih utjecaja na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik. Pogotovo to ne može utjecati na 24. službeni jezik Europske unije – hrvatski.” – navodi Jozić.
On se ponovno pozvao na deklaraciju iz 1967. godine i borbu hrvatskih intelektualaca za hrvatski jezik “kada je to bilo prilično nepopularno i moglo je imati ozbiljne posljedice”.
“Od 1990. godine, u hrvatskom ustavu je zapisano da je hrvatski jezik službeni jezik Republike Hrvatske i to je činjenica, koja bez obzira na deklaracije, izjave ili nečije želje, nije podložna izmjenama niti je bilo kakva akcija može ugroziti.” – dodao je Jozić.
Drugi ugledni lingvist, akademik August Kovačec, je deklariju nazvao “provokacijom i besmislicom” prenijela je HINA.
Određeni hrvatski političari su također iskazali nezadovoljstvo ovom idejom.
“Kako ja to da potpišem? Ko će tome u Hrvatskoj dati podršku?” odgovorio je Premijer Republike Hrvatske, Andrej Plenković, na pitanje novinara da li je potpisao deklaraciju.
“Pitanje zajedničkom jezika je politička konstrukcija koja je nastala 1945. u zajedničkoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, a koje nikada nije ni sprovedena u stvarnosti” – kaže Ministrica kulture Republike Hrvatske Nina Obuljen Koržinek.
“Nazivan je hrvatsko-srpskim jezikom, ali smo svi u školama učili i pisali hrvatski. Ne razumijem šta je danas cilj jedne ovakve inicijative.” – dodala je.
Nema prepreka razumjevanju
Dok se hrvatski lingivsti i političari zaštitnčki odnose prema hrvatskom jeziku, neki njihovi građani su mnogo fleksibilniji.
“Moj jezik nekada nazivam srpsko-hrvatski, a nekada BHSCG (što je skraćenica za bosansko-hrvatsko-srpsko-crnogorski jezik često u upotrebi od strane međunardonih organizacija na Balkanu op.a.). U neformalnoj komunikaciji nazivam ga i “naš jezik” također.” – – kaže Josip, službenik iz Zagreba.
“Kada razgovor krene u tom smjeru, obično napominjem da je podjela većine jugoslovenskih jezika jednostavno politička, a da su oni u suštini različiti dijalekti istog jezika.” odgovorio je na pitanje o tome da li razumje druge jezke.
Sanja, 59 godina, koja radi u banci u Zagrebu, kaže da svoj jezik naziva hrvatskim ali i da razumije ostala tri jezika.
“To je normalno jer ja sam dugo vremena živila u Jugoslaviji gdje su filmovi, štampa, televizija i knjige bili veoma često iz cijele Jugoslavije.” kazala je za BIRN.
Ali je također i dodala da smatra da je deklaracija koja govori da svi govorimo istim jezikom nepotrebna.
Ljudi u Bosni i Hercegovini, zemlji gdje su srpski, hrvatski i bosanski jezik u ravnopravnoj upotrevi na svim nivoima i u svim državnim institucijama su također naglasili da oni misle da je to jedan jezik, ali nisu sigurni kako bi se taj jezik trebao zvati.
“U vezi ovoga mislim da pitanje jednog jezika uopšte nije pitanje. To je jedan jezik i vjerovatno će se svi složiti sa tim. Pitanje je, kako da ga nazovemo?”, kaže Midheta, 54 godine, učiteljica iz Sarajeva.
“Ne mislim da je ovo lingivstičko, nego političko pitanje” – dodala je na kraju.
Nermin, 30 godina, programer iz Sarajeva kaže da prevođenje sa jednog na drugi jezik nema nikakvog smisla.
“Titlovanje i prevođenje na hrvatski, srpskih TV emisija je besmisleno, kao što nemaju smisla natpisi na kutijama cigareta” – kazao je za BIRN.
Sve kutije cigareta u Bosni i Hercegovini moraju imati anti-pušačka upozorenja ispisana na sva tri jezika, a što dovodi do situacije da poruka” Pušenje ubija” bude napisana potpuno isto na sva tri jezika uz jednu jedinu razliku da je u srpskoj varijanti napisana na ćirilici.
Jedan jezik – jedno ime?
U Crnoj Gori, deklaracija je potpisana od strane nekoliko naučnika, pisaca i javnih ličnosti, uključujući i pisce Balšu Brkovića i Branu Mandića, kao i aktivisticu Maju Raičević, ali to nije tretirano kao važno pitanje u crnogorskim medijima.
Kako god, izgleda da Crnogorci podržavaju inicijativu, govoreći da je bilo pitanje vremena kada će neko da se pojavi sa ovakvom idejom i da ostavi po strani nacionalistčke rasprave oko jezika koji svi koristimo.
Gorica Jovović, 54 godine, učiteljica iz Podgorice kaže da kada bi deklaracije bila ponuđena običnim ljudima u sve četiri zemlje dobila bi milione potpisa podrške.
“To je uvijek bio isti jezik, ali novi politički vjetrovi, koji su počeli puhati u devedesetim, doveli su do promjene njegovog imena.” – kaže Milisav Popović, penzioner iz Podgorice
Pozitivne reakcije o ideji zajedničkog jezika mogu se naslutiti iu Srbiji.
Kristina, 25 godina, menadžer u Zrenjaninu na sjeveru Srbije kaže da barijere u komunikaciji ne postoje.
“Cijela ideja podjele jezika meni nema nikakvog smisla. Mi razumijemo jedni druge veoma dobro i možemo viditi veoma duboke, kompleksne i komplikovane diskusije bez ikakve potrebe za dodatnim pojašnjenjima.” – dodala je.
Kristina kaže da ona vjeruje da to treba biti jedan jezik i da “nema ništa protiv da se zove srpsko-hrvatski”, smatrajući to načinom da se spriječi još veće udaljavanje i razdvajanje ljudi.
Duško, 44 godine, menadžer iz Novog Sada kaže da podržava ideju zajedničkog jezika.
“Podržavam inicijativu davanja jednog imena svim jezicima iz bivše Jugoslavije. Također podržavam zaštitu njegovanja svih razlika i specifičnosti koji ima svaki od tih jezika.” – rekao je.
Kako god, Nermin iz Sarajeva je prepoznao najveću političku prereku ovoj ideji.
“Kako da nazovemo zajednički jezik, a da nikoga ne ugrožavamo?” – zapitao se.
“Možda evroslavenski?”
( tekst i fotografija preuzeti sa Balkaninsight.com )