Jučer je na gradilištu objekta “Bingo” u Živinicama poginuo radnik građevinske firme “Mipro” iz Živinica, a njegov drug, koji je također pao sa visine od četiri metra, je povrijeđen i nakon ukazane ljekarske pomoći otpušten na kućno liječenje.

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je pogibija radnika, a posebno onih građevinskih, postala tek stupac u crnoj hronici ili vijest na nekom od portala, a da niko ne preduzima ništa da se ta pojava zaustavi ili da se kazne firme koje ne poštuju odredbe o zaštiti na radu. Bez želje da govorimo o uzrocima ove konkretne nesreće dok se ne utvrde činjenice, želimo ipak reći da smo u silnoj utrci za profitom i novcem izgubili važnost čovjeka, važnost radnika jer bez radnika nema profita i nema novca. Radnici su ti koji stvaraju profit, a ne poslodavci, ali očito da o radnicima i njihovim životima niko ne mari i ne poduzima ništa kako bi se osigurali adekvatni uslovi rada koji će biti praćeni svim neophodnim mjerama za bezbjednost radnika.

Ne možemo pročitati vijesti o tome kako je inspekcija kaznila poslodavce zbog neadekvatno osiguranih gradilišta ili zbog nesreće na radu. Ne možemo pročitati vijesti o tome kako je neka od silnih vlada u Bosni i Hercegovini odlučila da se pobrine za zaštitu na radu. Ne možemo ni pročitati vijesti o tome da je neki organ vlasti donio mjere zabrane rada u nehumanim i uslovima opasnim po život, kao što su visoke temperature. Međutim možemo pročitati o tome da pripremaju zakon kojim bi se zaštita na radu još više smanjila, a odgovornost poslodavca bi praktično nestala.

To radnike pretvara u još veće roblje, iako je teško zamisliti da stanje može biti gore. To radnicima uzima i ono malo dostojanstva što im je preostale i izjednačava ih u potpunosti sa mašinom ili alatkom, uz razliku da poslodavac mnogo više brine o mašinama i alatkama nego o radnicima. To će biti sve do onog momenta dok radnici Bosne i Hercegovine ne ustanu složno i solidarno i počnu da se bore jedni za druge i zajednički traže svoja prava. To će biti sve do onog momenta do kapitalu dozvoljavamo da nas dijeli i dok vlasti gledaju isključivo interes poslodavaca i smatraju ih jednako vrijednim i važnijim partnerima od radnika.

Države postoje zbog ljudi, a ne zbog poslodavaca. Država bez radnika ne može, ali bez loših poslodavaca mora, treba i može. Da bi je prisilili na to da radnika, a ne poslodavca, stavi u centar svog prioriteta radnici moraju pokazati slogu, snagu i dolučnost, a to mogu samo radničkom solidarnošću i odbijanjem da budu sredstvo podjele među radncima, a kojim se tako dobro služe i poslodavci i antiradničke vlasti.