Polazeći od teze kako europska socijaldemokratija bilježi gubitak svoje kredibilnosti u kojoj su Blearovski i Schröderovski avanturizam trećeg puta ideološki ispraznili europsku ljevicu od njene prvotne namjere – političke reprezentacije radništva, ugroženih i marginaliziranih, danas je u prostorijama Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine održana šesnaesta sjednica Savjeta za razvoj SDP BiH upravo na temu „Kršenje radničkih prava“.
Naime, kršenja radničkih prava u Bosni i Hercegovini su česta, a institucionalni mehanizmi zaštite poput zakona, inspekcija ili sudova slabi kako bi riješili problem. Radnici su zbog toga razočarani i nemaju povjerenja u sistem, što može biti jedan od izazova za socijaldemokrate u njihovom političkom djelovanju – gdje se predlaganje rješenja i ostvarivanje radničkih prava nameće kao nužnost. Za razliku od dosadašnjih sjednica Savjeta, uvodničari nisu bili partijski funkcioneri, članovi ni aktivisti – već upravo oni kojih se ova tematika tiče i oni koji o njoj jedini mogu govoriti – radnici: Hasan Kreho, radnik Accelor Mital d.o.o. Zenica, Edin Bunda, bivši radnik UNIQA osiguranja, Rabija Mehinbašić Hodžić, bivša radnica fabrike „Fortuna“ Gračanica i Senad Kazazović, neformalni radnik.

Uvodničari su iznijeli niz problema sa kojima se susreću –problem otuđenosti sada je zadobio i novu dimenziju, nije to više samo onaj klasični, u teoriji poznati problem otuđenosti radnika od sredstava za proizvodnju, već od samog radnog procesa – radnička klasa je tokom 1990-tih godina pretvorena od strane nacionalnih politika u ratnike, a iz ratnika u obespravljene radnike bez imovine, koja je u sred rada iz njihovog društvenog vlasništva pretvorena u nacionalnu, a poslije iz nacionalne u privatnu imovinu, na taj način ostajući i bez svog radnog mjesta. Stoga ratovi na području bivše Jugoslavije iza svog „nacionalnog“ karaktera zapravo skrivaju klasnu dimenziju. Tako, nisu više problemi samo unutar radničke klase, već i unutar onih koji su taj status izgubili, ali i oni koji nisu u stanju da dobiju stalno zaposlenje pa tako moraju raditi više poslova dnevno – na crno – kako bi mogli obezbijediti osnovne uslove za egzistenciju.

Radnike ne predstavlja Sindikat, zaključeno je. On je, poput i državnih institucija vlasti postao njihova produžena ruka, a zbog neosviještenosti radnika i njihove needuciranosti, oni se ne znaju izboriti za svoja osnovna prava.
Iza interesa stranih investitora, o kojima se obećavajuće i spasonosno govori, ne nalazi se ništa drugo do surovi su interesi vlasnika kapitala, te njegove intencije za profitom i zaradom – moći eksploatacije nad radnikom, kako bi se za što manje uloženog materijala, napora i sredstava dobilo najviše. Stoga se sa problemom cementiranih predstava, poput onih da je strateška prednost bosanskohercegovačkog tržišta jeftina radna snaga mora što prije stati – jer upravo ono nosi klicu eksploatacije nad radnicima i njihovim ugnjetavanjem.
Radnici su uputili apel užem rukovodstvu socijaldemokratske partije, a kojeg nije bilo na sjednici, da radnici Socijaldemokratsku partiju prestaju doživljavati kao svoju – te da je potrebno da SDP bude više prisutan među običnim radnicima, na neformalnim sastancima, druženjima i kafama, kako bi se obnovila spona, te vratio klasni senzibiltet politici SDP-a, koji se, kako je konstatirano – izgubio. Socijaldemokratska partija mora sveobuhvatno raditi na proboju među radnike, te im omogućiti adekvatan politički prostor za artikulaciju svojih interesa i rješavanje svojih problema. Oni moraju biti osnovni stub Partije i inicijatori njenih politika, istaknuto je na Savjetu.