Pravni i interesni kolektivni sporovi
Pravo na štrajk jedno je od ustavnih prava, a predstavlja oblik industrijske akcije kojom radnici, prekidom svoga rada, nastoje, od poslodavca, iznuditi određene ustupke u vezi svojih interesa, odnosno, nanošenjem ili stavljanjem u izgled štete, radnici, koje zastupa sindikat, potiču ili prisiljavaju poslodavca na određena postupanja.
Budući je štrajk sredstvo pritiska koje može izazvati teške posljedice kod poslodavca, ali i u odnosima poslodavca i sindikata, isti bi trebao biti krajnje sredstvo pritiska u razrješenju spora. Isti se, dakle, javlja kao posljedica nemogućnosti mirnog rješenja spora nastalog u radnom sporu. Međutim, štrajk je zakonom predviđen kao moguće sredstvo samo u zakonom određenim sporovima.
Naime, u radnom odnosu sporovi se javljaju kao:
- INDIVIDUALNI – strane u tom sporu su poslodavac i jedan ili više radnika koji nastupaju kao pojedinci, a koji se odnose na zasnivanje i prestanak radnih odnosa, ostvarivanje prava i obaveza iz radnih odnosa, naknadu štete koju radnik pretrpi s radom ili u vezi s radom, kao i naknadu štete koju radnik, na radu ili u vezi s radom, uzrokuje poslodavcu. Individualni sporovi su sporovi o pravu-PRAVNI sporovi (kad je sporna primjena ili tumačenje postojeće pravne norme).
- KOLEKTIVNI – strane u ovom sporu su sindikati i udruge sindikata (kao kolektivitet radnika) te poslodavac i udruženja poslodavaca. Kolektivni radni sporovi, za razliku od individualnih, mogu biti i PRAVNI ali i INTERESNI.
- kolektivni pravni sporovi – oni u kojima je sporna primjena ili tumačenje postojeće pravne norme, odnosno to su sporovi o tumačenju ili primjeni zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora.
- kolektivni interesni sporovi – oni koji su nastali zbog sukoba interesa strana o pitanjima koja još nisu pravno regulisana, pojavljuju se u onoj situaciji u kojoj ne postoji uređeno pravo, već se ostvarenjem interesa određeno pitanje tek želi regulisati. Dakle, između strana u sporu, ili barem kod jedne, postoji namjera pravnog ostvarenja nekog interesa, no ne postoji saglasnost o načinu tog ostvarenja, a nastaju prilikom sklapanja, izmjene ili obnove kolektivnog ugovora.
Obzirom na ovakovu podjelu radnih sporova, predviđeni su i različiti načini za rješavanje istih. Naime, pravni sporovi se mogu rješavati sudski i izvansudski, dok kod interesnih sporova, obzirom na to da ne postoji pravo temeljem kojeg bi se sudski postupalo i odlučivalo, nije moguće sudsko rješavanje.
S tim u vezi, kod interesnih sporova moguće je mirenje (kao izvansudsko usaglašavanje stavova strana u sporu) ili eventualno ugovorena interesna radno-pravna arbitraža, a u konačnici, ukoliko ne dođe do razrješenja spora ovim načinima, ti sporovi mogu rezultirati industrijskim akcijama – ŠTRAJKOM.
Dakle, štrajk kao oblik industrijske akcije, moguć je u kolektivnim interesnim sporovima, ali i kao posljedica nemogućnosti mirnog rješenja jednog pravnog spora. Radi se o sporu zbog neisplaćivanja plaće, odnosno naknade plaće, ako iste nisu isplaćene protekom 30 dana od dana njihova dospijeća. Do uvrštavanja ovog spora u sporove u kojima je moguć štrajk, došlo je iz razloga sporosti i neučinkovitosti sudske zaštite koja nije osiguravala redovne i pravodobne isplate plaća.
Proizvodno-odrzavajući i nužni poslovi u vezi sa štrajkom
Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova. Štrajk se može organizirati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom. Štrajk ne može započeti prije okončanja postupka mirenja predviđenog ovim zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se strane sporazumjele.
Radnik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, u smislu člana 156. stav 2. ovog zakona. Radnik ne može biti ni na koji način prisiljavan da sudjeluje u štrajku. Ako se radnik ponaša suprotno članu 156. stav 2. ovog zakona ili ako za vrijeme štrajka namjerno nanese štetu poslodavcu, može mu se dati otkaz, u skladu sa zakonom.
Svaki poslodavac dužan je propisati minimum poslova koji se moraju obavljati i koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka. To su proizvodno-održavajući i neophodni poslovi, a posebno: – poslovi protivpožarne i imovinske zaštite, – poslovi održavanja uređaja i instalacija koji kontinuirano rade (kotlovnice, sušionice, parionice i sl.), – poslovi vezani za sigurnost i zdravlje ljudi, – poslovi vezani za zaštitu okoline, – poslovi isporuke robe namijenjene izvozu, – poslovi gdje je nužna zaštita sirovina i proizvoda od propadanja.
Radnici i stečajni postupak
Povjerioci stečajnog dužnika ostvaruju svoja potraživanja u stečajnom postupku. To važi i za potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa, koja se kao i sve druga, moraju prijaviti stečajnom sudu u roku od 60 dana, kako to predvidja Zakon o stečajnom postupku. Stečajni povjerioci se prema vrsti njihovih potraživanja svrstavaju u isplatne redove. Povjerioci kasnijeg isplatnog reda mogu se namiriti tek pošto budu u cijelosti namireni povjerioci prethodnog isplatnog reda. Stečajni povjerioci istog isplatnog reda namiruju se srazmjerno veličini svojih potraživanja. Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. st. 3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona. Prije ostalih stečajnih povjeritelja, ali poslije povjeritelja iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici (radnici) stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće za svaki mjesec obračunate prema Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije i doprinosima u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćuju u punom iznosu.
Ugovori o radu – stečajni postupak
Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. Zahtjevi koji za zaposlenike mogu nastati na osnovu prestanka ugovora o radu, kao što su naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu ili otpremninama, mogu se ostvarivati samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda u skladu sa članom 32. Zakona. Prednost pri novom zaposlenju imaju zaposlenici kojima je prestao radni odnos poslije otvaranja stečajnog postupka ako ispunjavaju uvjete za rad na poslovima za koje se ukazala potreba kod stečajnog dužnika.
Ipak u praksi u BiH situacija je drugačija i nepovoljna prije svega za radnike. Za radnička potraživanja plaće i neuplaćene doprinose radnicima u stečajnom postupku novca u većini slučajeva – nema. Ono za što ga, pak, ima i više nego dovoljno, jeste podmirivanje troškova stečajnog postupka, koji troškovi sa nemalim procentom učestvuju u raspodjeli stečajne mase. Da se u ovoj državi ni propasti ne može otmjeno – odavno se zna. Stečajne afere potresaju oba entiteta, te nekoć dobro poznata i profitabilna privredna društva, a rezultiraju ogromnim dugovanjima prema državi, pravnim osobama i pojedincima. U idealnom svijetu zakonodavstva, svrsishodnost stečaja je nepobitna – njegovi osnovni ciljevi su namirenje povjerilaca i eliminiranje dužnika kako bi se resursi neprofitabilnih preduzeća preusmjerili tamo gdje će biti korisno upotrijebljeni. Nažalost, tu ideali otprilike i prestaju. Umesto da zadovolji svoju osnovnu svrhu: namirenje povjerioca, eliminisanje duga, ali i restrukturiranje i nastavak rada, u ovim preduzećima se počesto prave dilovi da se najvrednija imovina proda kojekome dogovorno za male pare, a gotovo da nema pozitivnih primera da je preduzeće nastavilo sa radom. Da ne govorimo o praksi, posebno zadnje vreme u BiH, da se država ponovo vraća u posjed takvih preduzeća, pa se postavlja pitanje čemu, onda, privatizacija?! Jer, to znači višestruki trošak za poreske obveznike: prodaja preduzeća, upropašatavanje, a onda ponovo o trošku poreskih obveznika njegov otkup i saniranje.
Za razliku od naše države Republika Hrvatska ima donešen Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca.
Ustavni sud Federacije BiH po zahtjevu potpredsjednika F BiH Milana Dunovića, od dana 22.09.2015. godine, a za utvrđivanje ustavnosti članova 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku, donio presudu kojom se utvrđuje sljedeće: „čl. 33 i čl. 40 Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u skladu sa Ustavom Federaije BiH.“ Ovom presudom Ustavnog suda Federacije BiH otvara se pitanje svih stečajnih postupaka provedenih u posljednjih 10 godina, a to podrazumijeva i pravo na imovinu radnika koji su protuustavno obespravljeni, ali se istovremeno postavlja i pitanje gdje je završio novac koji je uskraćen radnicima.