Na poziv KO SDP BPK Goražde i predsjednika dr. Emira Frašte, jučer je održana rasprava na temu „Kršenje radničkih prava i radnički aktivizam“, a u kojoj su učešće uzeli predstavnici Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH Jasmin Hasanović i Emina Abrahamsdotter.Već je na samom početku naglašeno kako je pitanje radnika u Goraždu – tzv. „privrednom čudu“ očito zapostavljeno. Akcenat se gotovo uvijek stavlja na uspješnost privrednih subjekata, profit, mjesta pogodnog za investicije, dok se nikad i ni u kojem slučaju – ne uzimaju u obzir radnici koji tu rade – niske su plate, nema sindikalnog organizovanja, loši su uslovi rada, i kršenje radničkih prava je svakodnevnica. Sve je podređeno interesu kapitala i profita, a radnici i njihova prava, interesi i blagostanje su potpuno marginalizovani.

Uvodničari su podsjetili prisutne na proces prvobitnog gomilanja novca koji se desio u BiH na nasilju, nezakonitostima, obmani i netransparentnosti. Društvena imovina je pretvorena u državnu 1994. godine, u jeku rata, a onda je pokrenut proces privatizacije, netransparentno i nespremno, i nikada nije polučio ono što je trebao, a to je inkluzivan i održiv ekonomski i društveni razvoj za sve. U tom procesu kreirana je nova kapitalistička klasa potpomognuta nacionalističkom politikom i rigidnim religijskim autoritetima. Klasno pitanje kao i odnos rada i kapitala se nastojao držati skriven pod etiketom nacionalnog, deplasirajući ga kao retrogradnog.

Istovremeno, socijaldemokratija se ne bavi adekvatno klasnim pitanjem niti zaštitom radničkih interesa u ovom turbulentnom vremenu. To je zabrinjavajuće i začuđujuće obzirom da je socijaldemokratija prema svom istorijskom naslijeđu i programskom opredjeljenju radnička politička opcija. Takva pozadina kao i historijski trenutak zahtjeva beskompromisnu zaštitu interesa radničke klase naspram onih koji radnike ugnjetavaju, kradu njihovu zaradu i marginaliziraju ih. Socijaldemokratsko političko djelovanje mora uvijek biti utemeljeno u principima da rad nije roba, da su sloboda izražavanja i sloboda udruživanja ključne za održiv razvoj društva, i da siromaštvo ugrožava napredak svih.

Analiza klasne strukture u BiH otkriva da prekarijat u BiH čini oko 1,2 miliona radnika ili 66% od ukupnog broja radne snage. U ovu grupu spadaju nezaposleni, ekonomski neaktivni radnici i samozaposleni ili neplaćeni pomažući radnici. Ovi radnici imaju izuzetno niska primanja ili nemaju nikakvih primanja i veoma često su van sistema zaštite države. Oko pola miliona zaposlenih radnika u industriji i uslužnim djelatnostima radi za niske plate, u lošim uslovima rada, bez sindikalnog glasa. Ovoj analizi trebamo dodati i 580 000 penzionera, bivših radnika koji su solidarno doprinosili penzionom sistemu kroz svoj rad, a koji danas jako teško žive od niskih penzija. Ostaje manja grupa populacije tvz. elita – politička, ekonomska, religijska i intelektualna – i tvz. salarijat tj. koji služi interesima obogaćene i utjecajne elite.

Prekarni radnici, neformalni radnici i radnici u privatnom sektoru nemaju najčešće niti jednog od sedam oblika sigurnost koji čine jezgro socijaldemokratske klasne politike. Ti radnici nemaju sigurnost na tržištu rada, sigurnost u zaposlenju, sigurnost u poslu, sigurnost na radu, sigurnost u razvoju znanja i vještina, sigurnost u prihodima i predstavničku sigurnost.

Osim što je društvo velikih klasnih nejednakosti BiH je i društvo velikog siromaštva, a posebno je zabrinjavajući fenomen radničkog siromaštva, gdje oko 25% radnika radi, a živi ispod apsolutne linije siromaštva.
Zašto u ljevičarskom diskursu izostaje adekvatan politički odgovor na prekarnu situaciju 1,7 miliona radnika? Zašto se ljevičarska politička elita odnosi prema 1,7 miliona radnika na način da se radnici ne prepoznaju u ovoj političkoj opciji niti je smatraju zaštitnikom svojih interesa? Čije interese ljevica zastupa ako ne interese 1,7 miliona radnika – marginaliziranih, zaboravljenih, ugnjetavanih, odbačenih?
Odgovori na ova pitanja su ključni i uveliko će odrediti budućnost socijaldemokratije u BiH kao i političko-ekonomsku i socijalnu situaciju u zemlji.

Zaključeno je da se socijaldemokratija mora oduprijeti neoliberalnoj doktrini post-klasnog doba prema kojoj je klasna paradigma okončana, diskvalifikovana i prognana iz javnog prostora kao irelevantna perspektiva, te u centar svog razumijevanja društvene realnosti i svog političkog oblikovanja staviti klasno pitanje. Klasno pitanje ima potencijal da poveže radnike u cijeloj BiH po klasnoj/interesnoj osnovi i nadiđe dominantni destruktivni nacionalizam. Klasno pitanje trenutno nije dominantno prisutno u partijama socijaldemokratske orijentacije. Stoga je potrebno na dnevni red staviti radnička pitanja kao preovladavajuća pitanja socijaldemokratije koja samo na taj način ponovno može biti ono što joj je i zadaća – zvijezda vodilja radnika i svih potlačenih bosanskohercegovačkog društva.

Učesnici su se složili sa iznesenom analizom i stavovima, dajući doprinos razgovoru koji je slijedio nakon izlaganja. Evidentan je bio osjećaj beznađa, razočarenja i teške borbe sve protekle godine, ali i svijesti da je promjena nužna i moguća.