Kolumna: Dino Pehlić

Politika ignorisanja i nemara, koja je na sceni posljednjih dvadesetak godina, predstavlja najtežeg protivnika za radničku klasu u Bosni i Hercegovini. Iz mnogih borbi protiv takvog pristupa, radnici i radnice su, nažalost, izlazili kao gubitnici. Slijedi i logično pitanje: Ko je krivac? Vrlo često se može čuti kako su upravo radnici i radnice sami sebi najveći neprijatelji, što djelomično jeste tačno, ukoliko se uzme u obzir njihova neorganizovanost i nejedinstvo, prije svega zbog fragmentacije sindikata. Međutim, da li se ovakvo opravdanje ili stav smije ustoličiti i očvrsnuti u takvoj mjeri da u potpunosti paralizira ljevicu koja mora biti prirodni zaštitik i saveznik radničke klase? Svakako da ne smije jer onda će postati na određeni način propagator politike ignorisanja i nemara koja je pogubna za radnike i radnice.

Kada je 1990. godine otpočeo privatizacijski proces u BiH mnogi su vjerovali i mislili da će za našu ekonomiju doći bolji dani. To se nije desilo, prije svega jer je rat prekinuo taj proces na nekoliko godina, a nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma na površinu su isplivali raznorazni poduzetnici i biznismeni, skloni tadašnjim političkim strukturama (trio paket: SDA, HZD, SDS), koji su opljačkali i opustošili preduzeća, fabrike i industrijske pogone. Upravo to je bio prvi korak u obespravljivanjuradnika i radnica- oduzeti ono što je pripadalo njima uz objašnjenje da neće znati i moći rukovoditi proizvodnjom. U sferi debata o socijalističkoj ekonomiji skoro uvijek se pojavljuje rigidnost i neefikasnost samoupravljanja kao kontra-argumenti. O stepenu takve slobode u samoupravljanju se može raspravljati, prije svega zbog odnosa između radnika i radnica na jednoj strani, te partijske elite iz CK SKJ i tehno-menadžerskih struktura na drugoj strani, a koji su imali primat u donošenju odluka o procesu proizvodnje. Jedna stvar je bila neupitna- socio-ekonomski status radničke klase je bio zaštićen i osiguran. Ipak, to neće biti tema ovog teksta.

Nakon što su tokom privatizacije većina radnika i radnica de facto izgubili svoja radna mjesta, bilo je potrebno legalizovati i na neki način opravdati takav proces. Apologeti neoliberalnih programa su u godinama post-ratnog rekonstruisanja BiH čvrsto u zagrljaj primili proces liberalizacije, privatizacije i deregulacije domaćeg tržišta, u kojem su do današnjeg dana vrata širom otvorena za strane intervencije i investicije. To je sve dio tranzicije koja djeluje vječito i besprekidno. Proces privatizacije, sam po sebi, bio je itekako poguban za bh. ekonomiju, a direktno i za radničku klasu.

U čemu se može ogledati neefikasnost, odnosno pogubnost privatizacije po radničku klasu? Jedan od pokazatelja je stopa siromaštva. U analizi o radničkom siromaštvu, profesor Žarko Papić navodi da se institucije u BiH uopšte ne bave procjenama i statistikom radničkog siromaštva. Naime, prema procjeni Saveza samostalnih sindikata BiH, a koju navodi i Papić, minimalnu mjesečnu platu u FBiH primalo 114.000 radnika, a minimalac je iznosio otprilike 406 KM. U RS-u je minimalnu platu primalo oko 80.000 radnika, a iznosila je 370 KM; ukupna statistika govori da tzv. minimalac prima čak 26,3% od ukupnog broja zaposlenih (Papić, 2017, 17-20). Uzimajući u obzir da prosječna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu premašuje i 2000 KM, ovakva statistika dovoljno govori sama za sebe. Radnici i radnice u trenutnim uslovima rada ne mogu osigurati stabilnu egzistenciju, pa se tako suočavaju sa problemima poput socijalne nesigurnosti, neadekvatno podizanje porodice, nepostojanje zdravstvene zaštite, nemogućnost školovanja djece, te mnogi drugi problemi.

U nastavku analize se navodi da je u sektoru poljoprivrede ukupna stopa siromaštva (prema statusu u zaposlenju nosioca domaćinstva) u 2011. godini iznosila 33.7%, dok je recimo u industriji ona iznosila 24% od ukupnog broja zaposlenih u ovim sektorima (Papić, 2017, 17). Postoje opravdane indicije da su stope siromaštva u ovim sektorima rasle jer je cijena životnog standarda dodatno rasla, dok plate nisu znatno rasle, tj. stagnirale su. U prilog ovome ide i scenario oko Zakona o akcizama koji je usvojen u decembru 2017. godine, a nakon kojeg je uslijedio postepeni rast cijena osnovnih životnih namirnica. Godinu dana ranije, prema statistikama se ispostavilo da je u BiH 28% stanovništva ispod apsolutne linije siromaštva, a da je 25% radnika i radnica u siromaštvu (Papić, 2017, 20). Dakle, bez obzira što radnik ili radnica imaju radno mjesto, odnosno posao u određenom sektoru, svojim radom ne mogu obezbijediti dostojanstven život pa se tako vrlo često zadovolje kakvim-takvim poslom i bilo kakvih platama, samo da pokušaju barem nekako prehranjivati svoje porodice. Podaci su već odavno alarmantni, međutim, zbog već navedenih politika ignorisanja i nemara, ovakve teme ne dolaze u fokus predstavnika nacionalnih interesa, bez obzira što društvo u cjelini nazaduje. U ovu prazninu mora uskočiti upravo ljevica i bezrezervno pričati o problemima radničke klase, a onda se i praktično zalagati za njihova socio-ekonomska prava.

U drugoj, također bitnoj analizi, koja govori o odnosu privatizacije prema radničkoj klasi, navodi se sljedeće: „Kada su radnici shvatili šta se događa i kada je stanje postalo bezizlazno i bezandežno tek onda su se počeli buniti aktivnije, raditi na poboljšanju svog statusa i tražiti vlastita prava, ali to je često bilo prekasno i firme su prestajale da rade, radnici su se vodili kao uposleni, a dugovanja su bila enormna i nemoguća za povrat. Uprava koja je dovela do tog stanja bi odlazila, ako je imenovana od strane države. Ako je pak slučaj da je preduzećem upravljao novi vlasnik onda su, kao po pravilu, potpisivani aneksi ugovora o privatizaciji, a koji se iz godine u godinu ne bi ispunjavali, radnička agonija se nastavljala…“ (Zagorčić, 2016, 7-8).Posljednji i završni korak je uvijek bio stečaj. Poruke da mnoge fabrike nisu bile isplative ili efikasne u radu su bile potpuna obmana. Post-dejtonska država, koju su u najdužem periodu vodile nacionalističke snage, osigurale su da izgubimo kompetititvnost u proizvodnji, u teškoj i lakoj industriji gdje je, sagledavajući današnje potrebe međunarodnog tržišta, bilo prostora za nastavak proizvodnje, a prvenstveno mislim na prehrambenu, drvnu, farmaceutsku, metalnu i druge industrije.

Ovim su dirigovali i strani centri odlučivanja koji su saučesnici u porobljavanju i obespravljivanju radničke klase- dokazi za ovo su sve neuspjele privatizacije vođene putem stranih investicija i stranog kapitala. I pored toga što su neka preduzeća ili fabrike uspjele preživjeti, a gdje je vlasnik strani kapital, radnici i radnice imaju vrlo loše i nesigurne uslove rada. Tranzicija prema mjerilma evropskih vrijednosti se očito nije implementirala u BiH jer je cilj bio stvoriti manuelne radnike, te jeftinu radnu snagu, a u potpunosti ugasiti intelekt i vještine radnika i radnica koji su nekoć stvarali nove vrijednosti i konkurentne domaće proizvode.

Iz ovog kratkog osvrta, jedna stvar se može zaključiti: nikada nije postojala dobra namjera ili pozitivan proces restruktuiranja bh. ekonomije i industrije, a to se, kao što je gore pomenuto, ogleda u statistici radničkog siromaštva. Opustošene fabrike su radničku klasu gurnuli na marginu društvenog razvoja, zakonski okviri su im smanjili i oduzeli određena prava, a procese pred sudovima učinili nedostupnim zbog visokih naknada. Sve to je vodilo do njihovog utišavanja. Radeći istraživanja o statusu industrijskih radnika u Srbiji, na moje pitanje zašto su radnici i radnice neorganizovani, tj. zašto ne postoji inicijativa za pobunu, jedan od sagovornika je odgovorio: „Magare se bije kad je u blatu“, dodavši da se to radi kako te ne bi udarilo nogom. Ovo definitivno oslikava odnos prema radničkoj klasi u BiH. Onog momenta kada su im oduzeta sva prava, a onda i mogućnost borbe, negodovanja i pobune, nije ih bilo teško kontrolisati i skloniti sa političko-ekonomske scene.